Pišući o portretima Hermana Pivka, moram na početku citirati definiciju iz leksikona: Prikaz određene stvarne osobnosti, koji pokazuje model kao individuu, u likovnoj umjetnosti neizbježno sadrži njegovo lice. Razlog je jednostavan – ako se ne držimo definicije, naći ćemo se pred problemom da trebamo kazati koja Pivkova djela nisu portreti. Jesu li to primjerice fotografije serije V belino bi zaplaval (Zaplivao bih u bjelinu) koje je Pivk realizirao u suradnji s Danom Zajcem; karakteriziraju li one pjesnika u manjoj potpunosti od onih na kojima se vidi njegovo lice? Pitanje je retoričke naravi te se ponavlja i kod drugih Pivkovih djela pa je, bez obzira na to koga ili što odražava, obavezno spomenuto ograničenje.

Ipak, nije moguće izbjeći pitanje o problemu što je to što portrete i portrete povezuje u čvrstu cjelinu, u jedinstveni opus u okviru kojega je klasificiranje doduše moguće, ali ne i potrebno. Vjerojatno ima više odgovora, no napokon izgleda da Pivkova lica, krajolike i, konačno, sve što se pojavljuje u njegovim djelima, bilo biljno, životinjsko ili mineralno, u cjelinu povezuje njegov karakteristični animizam: sve ima dušu (dakako ne u smislu u kojemu taj pojam razumijevamo u našemu kulturnom krugu) koju u Pivkovim ostvarenjima najčešće označava magični žar.